Pakirao sam kofer, sporo, na glas,da izađeš iz sobe. Da spasiš nas.

Stojiš mi na izlazu,k'o stranac u prolazu.
Sinoć si samo rekla „idi“, znam,i tad me prvi put bilo strah da ostanem sam.
Rekla si tiho: „Laku noć“,a mislio sam, sutra ćeš doć'.
Svaku stubu sam sišao sporo,i osluškivao. Skoro. Skoro.
Rekla si: „Nisi spreman, znam“,i otišla, a ja ostao sam.
Udaješ se, ne pitaj kako znam.Grad je mali, a ja sam, sam.
Ostala nam je jedna noć,i ja te molim: nemoj poć'.
Nisi otišla naglo, nego malo po malo,svaki dan po komad, dok ništa nije ostalo.
Kad svane, ne smijem ni leći:„Idi. I nemoj nikom reći.“
Pustio sam te da odeš sama,a bila je to zadnja noć za nama.
Tvoje ime stoji pored njegova,i datum kad postaješ službeno, nova.
Smiješ se njemu ko nekad meni,a ja stojim sam u toj sjeni.
A ti si prvih godina još trčala do vrata,a onda si prestala.
Pustila si me, bez ijednog glasa,a meni od tad ni dana spasa.
Sjetila si se tek u petak,i rekla: „Ovo je kraja početak.“
Telefon je utihnuo, bez svađe, bez krika;dvije kartice, dvije države... i jedna, ista, slika.
Pet minuta i „moramo poć'“,pa opet svatko u svoju noć.
Nisam ti rek'o sve što sam htio,dok sam još smio, dok sam tvoj bio.
Najveća ljubav pušta, i kad srce gori,i tiho kaže „sretno“, dok se sva u prah obori.
Sinoć sam se vratio, a svjetlo nije gorjelo.Sjedila si u kuhinji, sama, u mraku.
Sad znam što znači izgubiti sve,kad onaj koga voliš kaže, ne.
Okreni se, vidi me sada,dok još stojim, a srce pada.
Svjetlo na stubištu se gasi,i nitko od nas to ne spasi.
Rastanak traje sekundu, a pjesma tri minute. Otvori je i prati tekst dok teče.