Otvorim vrata, čujem taj zvuk,sve stoji tu, samo te nema.

Ručnik ti visi tamo gdje je i bio,jastuk je hladan, ali tvoj se trag nije skrio.
Tvoja zadnja poruka: „Stigla sam.“Čitam je noću, kad sam sam.
Dvije šalice još čekaju na nas,a tvoja puna stoji cijeli čas.
Grijem prazan stan na pola, za jednoga,a daljina, ljubavi, ne grije nikoga.
Tek u autu, kad sam sam,pustim ono što ne dam.
Nema te više, nema te,a srce još uvijek traži te.
Svaki kut ovog stana na te miriše,a ja te zovem, al' tebe nema više.
Još uvijek se okrećem da ti nešto kažem,pa shvatim da pričam sam, i da samo lažem.
Svjetlo u hodniku gori za tebe,a noć je duga i nema te kraj sebe.
Na frižideru cedulja, tvoj rukopis, tvoj trag,„kupi kruh i soli“ i taj papir mi je drag.
Tvoj broj još čuvam, ali nemam koga zvati,ti kreneš dalje, a ja moram ostati.
Ne molim te da ostaneš,molim te da ne nestaneš.
Sva ta pisma što sam skrio,postala su sve što sam bio.
Ljeto dođe, zima prođe,vrata otvorim, nitko ne uđe.
Da mi se vratiš makar na jedan san,dao bih cijeli život za jedan dan.
I dalje imam isti broj,znaš ga napamet. I dalje je tvoj.
Na porukama ostaješ živa,kratke riječi, nasmijan kraj.
Tvoj kaput na vješalici, visi već godinama,čeka da ga obučem, da se vratim, nama.
Prođeš, i opet je mrak,a ja se pravim jak.
Ruka mi stane, u meni znam,da nisi tu, al' ipak ne dam.
Prstom pratim stara slova,sve bih rekao ti iznova.
Tražim te svuda, u svakoj toj sjeni,al' ostala je rupa duboko u meni.
Kupovao sam kruh i mlijeko,kad je zasvirala, daleko.
Čežnja se najbolje čuje u tišini. Otvori pjesmu, pusti je i prati tekst dok teče.