Ostani... samo još večeras tu.
Hladna je strana gdje si spavala,
tišina je sve što si mi dala.
Svjetlo u hodniku gori za tebe,
a noć je duga i nema te kraj sebe.
Brojim korake kojih nema više,
osluškujem vrata, al' ništa ne diše.
Grlim tvoj jastuk u praznoj toj noći,
a znam da nikad više nećeš doći.
Obećala si ostat, riječ si dala,
a onda si tiho, bez zbogom, nestala.
Gdje si sada, gdje si sada,
kad mi srce tone, a nebo pada?
Zvao sam te domom, sad sam tu, bez tebe,
i tražim u praznom bar komad sebe.
Tvoj kaput još visi kraj mojih vrata,
miriše na tebe, na obećanja data.
Puštam tu pjesmu, i ona me dira,
svaki stih reže, ne da mi mira.
Tvoja četkica još stoji kraj moje,
a kupatilo šuti, k'o da nismo dvoje.
Telefon mi šuti, gledam ga k'o lud,
i zovem ime koje nema više kud.
Obećala si ostat, riječ si dala,
a onda si tiho, bez zbogom, nestala.
Gdje si sada, gdje si sada,
kad mi srce tone, a nebo pada?
Zvao sam te domom, sad sam tu, bez tebe,
i tražim u praznom bar komad sebe.
Oprostio bih ti sve, baš sve do kraja,
samo da se vratiš iz tog beskraja.
Ne mogu, ne mogu sam,
bez tebe je svaki dan k'o rana, znam.
Gdje si sada, gdje si sada,
kad mi srce tone, a nebo pada?
Zvao sam te domom, sad sam tu, bez tebe,
i tražim u praznom bar komad sebe.
Ostao sam sam... a zvao sam te dom.
