Ne zovi me kad si pijana

Subota, četiri, i opet ti,
„Dođi", kažeš, „fališ mi."
Pješke, prazne ulice, pola grada,
i ti pred zgradom, i sve ti pada.
Plačeš mi u krilo, pa se smiješ,
i ne znaš ni sama zašto piješ.
Kad svane, ne smijem ni leći:
„Idi. I nemoj nikom reći."

Svaki put kažem: ovaj put neću,
a noge mi se već same kreću.

Ne zovi me kad si pijana,
jer znaš da ću doći.
Ne zovi me kad si sama,
u sitne sate, usred noći.
A ujutro, k'o da me nema,
ni poruke, ni pogled. Ni problema.
Ako me hoćeš, zovi me trijezna,
a ne kad ti je soba prazna, tijesna.

U gradu gledaš kroz mene,
k'o kroz staklo. Ništa ti ne krene.
Brisao sam ti broj pet puta,
al' nađeš me, i kad si ljuta.
Svi mi kažu: „Ne javljaj se više."
Javim se čim tvoje ime piše.

Svaki put kažem: ovaj put neću,
a noge mi se već same kreću.

Ne zovi me kad si pijana,
jer znaš da ću doći.
Ne zovi me kad si sama,
u sitne sate, usred noći.
A ujutro, k'o da me nema,
ni poruke, ni pogled. Ni problema.
Ako me hoćeš, zovi me trijezna,
a ne kad ti je soba prazna, tijesna.

Ne treba mi tvoja noć, ni vino,
treba mi jutro, obično, mirno.
Da me pogledaš na svjetlu dana,
i kažeš isto. Trijezna. Sama.

Ne zovi me kad si pijana,
jer znaš da ću doći.
Ne zovi me kad si sama,
u sitne sate, usred noći.
Danas si zvala, trijezna, po danu,
i rekla da me čekaš u stanu.
„Nije bilo od vina", rekla si,
„svaki put, bio si ti."

Ne zovi me kad si pijana...
zovi me kad me voliš.