Čekao bih pola sata, pola vijeka, samo da te na dnu stepenica netko čeka.

Prvi put, pred tvojom zgradom, trubim dvaput,
a ti s prozora mašeš, i tražiš kaput.
„Još malo!“, vičeš. I čekam četrdeset minuta,
a svjetlo na stubištu pali se sto puta.
I kad si sjela: „Nisam znala što ću nositi“,
a ja sam znao: jednom ću te zaprositi.
Čekam te dolje, i trubim,
a kad siđeš, k'o prvi put te ljubim.
Dvaput, za dvije riječi, i ti znaš koje,
i smiješ se s prozora, jer su i tvoje.
Čekao bih pola sata, pola vijeka,
samo da te na dnu stepenica netko čeka.
Čekam te dolje...
ne žuri.
Silaziš sporije, uz rukohvat, stubu po stubu,
a ja ti i dalje dvaput stisnem trubu.
Tvoje „još malo“ traje već trideset zima,
a meni je najtoplije bilo baš u njima.
Čekam te dolje, i trubim,
a kad siđeš, k'o prvi put te ljubim.
Dvaput, za dvije riječi, i ti znaš koje,
i smiješ se s prozora, jer su i tvoje.
Čekao bih pola sata, pola vijeka,
samo da te na dnu stepenica netko čeka.
Čekam te dolje...
ne žuri.
Danas ti čekaš dolje, i trubiš dvaput,
a ja s prozora mašem, i tražim kaput.
„Još malo!“, vičem, i češljam ono malo kose što mi je ostalo,
a ti dolje trubiš dvaput. I znam da ti je stalo.
Čekaš me dolje, i trubiš,
a kad siđem, k'o prvi put me ljubiš.
Dvaput, za dvije riječi, i ja znam koje,
i smijem se s prozora, jer su sad tvoje.
Čekala bi pola sata, pola vijeka,
samo da me na dnu stepenica netko čeka.
Čekaš me dolje...
i ne žuri.
Sad znam zašto si uvijek kasnila...
lijepo je kad te netko čeka.
Verz za deljenje
Vprašanje za vas
Kdo vas je čakal, ne da bi vam kdaj kaj očital?
Ali pa mi povej svojo zgodbo s to pesmijo →






