Vrijeme

Godinu dana ni riječ, ni slovo,
pa onda: „Ćao. Ima li što novo?“
Pišeš da kod tebe sunce prži,
i pitaš kako mi se nebo drži.
Pišem ti: „Kiša. Ništa posebno.“
I prešutim ono što je potrebno.

A ja bih ti rekao, da smijem,
da se od one noći ne smijem.

Pitaš me kakvo je vrijeme,
a meni je vrijeme stalo.
Od tad su mi noći nijeme,
a tebi je sunce sjalo.
Kod tebe sunce, a kod mene magla,
i svaka poruka kratka i nagla.
Ne pišem ti koliko mi fališ,
ni pitam da li i ti žališ.

Na slici, tuđa ruka na struku,
i nisam digao nikakvu buku.
A ti u ponoć pitaš za kišu?
U ponoć se druge poruke pišu.

A ja bih ti rekao, da smijem,
da se od one noći ne smijem.

Pitaš me kakvo je vrijeme,
a meni je vrijeme stalo.
Od tad su mi noći nijeme,
a tebi je sunce sjalo.
Kod tebe sunce, a kod mene magla,
i svaka poruka kratka i nagla.
Ne pišem ti koliko mi fališ,
ni pitam da li i ti žališ.

Ne navijam sat od one večeri,
nek' stoji, i nek' ništa ne mjeri.
Pitaj me, ne boj se odgovora,
pitaj me išta osim tvog mora.

Pitaš me kakvo je vrijeme,
a meni je vrijeme stalo.
Od tad su mi noći nijeme,
a tebi je sunce sjalo.
Noćas sam napisao sve što nosim,
i ništa više od tebe ne prosim.
Čekao sam, k'o u noćnoj smjeni,
a ti si napisala: „I meni.“

Vrijeme je stalo...
I nama je stalo.