Čekao bih pola sata, pola vijeka, samo da te na dnu stepenica netko čeka.

Prvi put, pred tvojom zgradom, trubim dvaput,
a ti s prozora mašeš, i tražiš kaput.
„Još malo!“, vičeš. I čekam četrdeset minuta,
a svjetlo na stubištu pali se sto puta.
I kad si sjela: „Nisam znala što ću nositi“,
a ja sam znao: jednom ću te zaprositi.
Čekam te dolje, i trubim,
a kad siđeš, k'o prvi put te ljubim.
Dvaput, za dvije riječi, i ti znaš koje,
i smiješ se s prozora, jer su i tvoje.
Čekao bih pola sata, pola vijeka,
samo da te na dnu stepenica netko čeka.
Čekam te dolje...
ne žuri.
Silaziš sporije, uz rukohvat, stubu po stubu,
a ja ti i dalje dvaput stisnem trubu.
Tvoje „još malo“ traje već trideset zima,
a meni je najtoplije bilo baš u njima.
Čekam te dolje, i trubim,
a kad siđeš, k'o prvi put te ljubim.
Dvaput, za dvije riječi, i ti znaš koje,
i smiješ se s prozora, jer su i tvoje.
Čekao bih pola sata, pola vijeka,
samo da te na dnu stepenica netko čeka.
Čekam te dolje...
ne žuri.
Danas ti čekaš dolje, i trubiš dvaput,
a ja s prozora mašem, i tražim kaput.
„Još malo!“, vičem, i češljam ono malo kose što mi je ostalo,
a ti dolje trubiš dvaput. I znam da ti je stalo.
Čekaš me dolje, i trubiš,
a kad siđem, k'o prvi put me ljubiš.
Dvaput, za dvije riječi, i ja znam koje,
i smijem se s prozora, jer su sad tvoje.
Čekala bi pola sata, pola vijeka,
samo da me na dnu stepenica netko čeka.
Čekaš me dolje...
i ne žuri.
Sad znam zašto si uvijek kasnila...
lijepo je kad te netko čeka.
Stih za podijeliti
Pitanje za vas
Tko vas je čekao, a da vam nikad nije prigovorio?
Ili mi ispričaj svoju priču s ovom pjesmom →






