Ja sam taj na kog se svi uvijek oslone,
koji digne kad padnu, koji čuje kad zvone.
Ja sam rame, ja sam zid, ja sam taj jaki,
ja nemam pravo pasti, to znaju baš svaki.
Tješim cijeli svijet, „proći će, ne brini",
a moje noći nitko ne broji, u tišini.
Svakome sam podrška, svakome sam stijena,
a kad ja padnem, nema nikog, ni jednog imena.
I svi misle da sam čvrst, da me ništa ne dira,
a istina je da i najjači čovjek, umira.
Umoran sam, umoran sam biti jak,
svima sam ja svjetlo, svima ja sam znak;
a tko je meni svjetlo, tko drži moju ruku?
tko čuje kad ja, tiho, u jastuk gutam muku?
Nosim tuđu bol k'o da je moja stvar,
a svoju zaključam u neki tamni kvar.
Svi me vide jakim, pa i ostanem jak,
nasmiješen, na nogama, a iznutra mrak.
Pomažem, savjetujem, dijelim svoju snagu,
razdam sve od sebe, do zadnjega traga.
I tako godinama, ja jak, ja stijena,
a ispod oklopa, prazno. Samo umor. Sjena.
I svi misle da sam čvrst, da me ništa ne dira,
a istina je da i najjači čovjek, umira.
Umoran sam, umoran sam biti jak,
svima sam ja svjetlo, svima ja sam znak;
a tko je meni svjetlo, tko drži moju ruku?
tko čuje kad ja, tiho, u jastuk gutam muku?
Samo bih jednom htio da netko meni reče:
„Nasloni se, odmori, ja ću danas, veče."
Da skinem ovaj oklop, da budem slab, na čas,
da netko ostane kad spustim, prvi put, svoj glas.
Umoran sam, umoran sam biti jak,
svima sam ja svjetlo, svima ja sam znak;
a tko je meni svjetlo, tko drži moju ruku?
tko čuje kad ja, tiho, u jastuk gutam muku?
Tko će mene, kad se srušim?
