Imala bi tvoje oči, a ja sam bio taj što koči.

Imali smo već i ime za nju,
izgovarala si ga u snu.
Znala si boju za njenu sobu,
a ja sam tamo sušio robu.
Uvijek je nešto došlo prije,
govorio sam: još godinu-dvije.
I gradio sam ti kule od zlata,
a nitko me nije zvao tata.
Imala bi tvoje oči,
a ja sam bio taj što koči.
I zvala bi se Nika,
na zidu njena prva slika.
Privio bih je na grudi,
da se ne boji kad se budi.
Ona bi mi dala krila,
samo da je ikad bila.
Kad si otišla, kupio sam boju,
onu svijetlu, žutu, tvoju.
Kupio sam i krevetić, bijeli,
i sam ga složio. Cijeli.
Navečer bih išao u sobu žutu,
i čitao priču praznom kutu.
I gradio sam ti kule od zlata,
a nitko me nije zvao tata.
Imala bi tvoje oči,
a ja sam bio taj što koči.
I zvala bi se Nika,
na zidu njena prva slika.
Privio bih je na grudi,
da se ne boji kad se budi.
Ona bi mi dala krila,
samo da je ikad bila.
Mislio sam da ćemo stići,
čim se prvo uspijem dići.
Čekala si, ništa nisi rekla,
a tebi je trideseta tekla.
Imala bi tvoje oči,
a ja sam bio taj što koči.
I zvala bi se Nika,
na zidu njena prva slika.
Jučer na placu zoveš: „Nika!“
Okrene se curica. Tvoja slika.
I ima tvoje oči.
A ja sam bio taj što koči.
Ima tvoje oči...
samo nije moja.
Verz za deljenje
Vprašanje za vas
Ali obstaja nekaj, kar ste odlašali, dokler ni bilo prepozno?
Ali pa mi povej svojo zgodbo s to pesmijo →






