Nisi kriva

Sjediš u kuhinji, u cipelama,
k'o gost u kući, k'o gost među nama.
„Ne znam kad se dogodilo", kažeš,
i gledaš u stol. I znam da ne lažeš.
„Oprosti. Ne volim te više."
I plačeš, i nitko od nas ne diše.

Kako da budem ljut na tebe,
kad si i ti ljuta na sebe?

Nisi kriva što me više ne voliš,
to se ne bira.
i još me za oproštaj moliš,
a u meni nešto umira.
Nema drugoga, nema laži,
samo me ruka više ne traži.
Ti plačeš, a ja te tješim,
i još se na silu smiješim.

Dijelimo stvari, pola-pola,
i onu sliku iznad stola.
Kažeš: „Javi se, da znam da si dobro",
a ja ne znam ni što je to „dobro".
Pa ostanem sam, u kuhinji, do dva,
i nitko ne tješi mene. Ni ja.

Kako da budem ljut na tebe,
kad si i ti ljuta na sebe?

Nisi kriva što me više ne voliš,
to se ne bira.
i još me za oproštaj moliš,
a u meni nešto umira.
Nema drugoga, nema laži,
samo me ruka više ne traži.
Ti plačeš, a ja te tješim,
i još se na silu smiješim.

Da je bar netko drugi kriv,
mrzio bih ga, i bio bih živ.
Ovako nema koga, nema čega,
samo tišina umjesto svega.

Nisi kriva što me više ne voliš,
to se ne bira.
i još me za oproštaj moliš,
a u meni nešto umira.
Već dugo me ljubiš samo u čelo,
znao sam prije tebe. Sve se vidjelo.
Idi, nisi kriva, i neka,
tebe tamo negdje netko čeka.

Nisi kriva...
to se ne bira.