U svakoj pjesmi si ti

Pjevala si po kući, k'o luda,
i sad te čujem, sad te čujem svuda.
Uvijek krivo, bez trunke sluha,
dok mažeš maslac na kriške kruha.
A ja sam ti govorio: „Tiše.“
A sad ne pjevaš. Ne pjevaš više.
Pa pustim radio, nek' svira nešto,
a svaka me nađe, tiho i vješto.

U svakoj pjesmi si ti,
i u tišini, kad šute svi.
Ugasim radio, opet te čujem,
i pjevam s tobom, plačem i psujem.
Svaka o moru je naše more,
a svaka o rastanku još i gore.
Kad negdje zasvira, stanem na pola,
i nitko ne zna koliko je bola.

Pitaju me dečki: „Što ti je, stari?“
„Ništa“, kažem. „Pjesma. Male stvari.“
A u meni svira, i ne staje,
i što je tiše, to dulje traje.
Pa pustim radio, nek' svira nešto,
a svaka me nađe, tiho i vješto.

U svakoj pjesmi si ti,
i u tišini, kad šute svi.
Ugasim radio, opet te čujem,
i pjevam s tobom, plačem i psujem.
Svaka o moru je naše more,
a svaka o rastanku još i gore.
Kad negdje zasvira, stanem na pola,
i nitko ne zna koliko je bola.

Ne moraš znati ni što, ni kome,
samo je pjevaj kad ti srce slome.
I neka te drži, kad nema mene,
i kad ti suza, noću, krene.

U svakoj pjesmi si ti,
i u tišini, kad šute svi.
Ugasim radio, opet te čujem,
i pjevam s tobom, plačem i psujem.
U svakoj pjesmi si, pa i u ovoj,
i znam da je pjevaš u kući novoj.

U svakoj pjesmi si ti,
i u tišini, kad šute svi.
U svakoj pjesmi si ti...

kad šute svi.

U svakoj pjesmi si ti...

kad šute svi.