Svaku noć

Kad kuća utihne, osim sata,
zaključam za nama vrata.
Ti si već legla, jorgan do brade,
a ja znam što ruke sad rade.
Jastuk je topao od tvoga sna,
okrenem ga, ruka to zna.
Nikad nisi rekla: molim,
a ja tako tiho volim.

Ljubav se ne viče, ne piše,
okrene se, i ništa više.

Svaku noć, bez riječi,
okrenem stranu što liječi.
To je naš jedini znak,
hladan jastuk, topao zrak.
Ne kažem ti to glasno,
al' tebi je to jasno.
Ugasim svjetlo, padne tama,
i znaš da nikad nisi sama.

I u hotelu, daleko od kuće,
kad je noć sparna i sve je vruće.
Nekad dođem kasno, bez snage,
al' ruke su i tada blage.
Selili smo se, nosili kutije,
al' ovo je isto kao i prije.
Od svega, ovo je ostalo,
a to nikad nije malo.

Ljubav se ne viče, ne piše,
okrene se, i ništa više.

Svaku noć, bez riječi,
okrenem stranu što liječi.
To je naš jedini znak,
hladan jastuk, topao zrak.
Ne kažem ti to glasno,
al' tebi je to jasno.
Ugasim svjetlo, padne tama,
i znaš da nikad nisi sama.

Ne pišem ti pjesme, ni stih,
moj je način drukčiji, tih.
Al' svaku noć okrenem tebi
hladnu stranu, a toplu sebi.

Svaku noć, bez riječi,
okrenem stranu što liječi.
To je naš jedini znak,
hladan jastuk, topao zrak.
Prošle su godine, prošlo je dugo,
al' ne bih htio ništa drugo.
Tako ću i cijeli vijek,
okrenut jastuk, tihi lijek.

I večeras, k'o i uvijek,
okrenut jastuk, tihi lijek.