Kaput na vješalici

Rekao sam ti, samo jedna sezona.
Bilo ih je četiri.

Spakirala si mi torbu, čarape, kavu, i strah;
samo jedna zima, a odnio me tuđi prah.
Zvao sam te svaku noć, promrznut, dok pijem,
tvoj glas kroz telefon, jedino čime se grijem.
Nismo prestali voljeti, samo smo se prestali zvati,
i daljina je, tiho, počela, sve nam krasti.

Tvoj kaput na vješalici, visi već godinama,
čeka da ga obučem, da se vratim, nama.
Al' nitko nije otišao, i nitko nije kriv,
daljina nas ubila... a ja sam još uvijek živ.

Slao sam ti slike snijega, tuđih ulica, tuđe zime,
ti si slala sve manje. Pa ništa. Pa ni moje ime.
Telefon je utihnuo, bez svađe, bez krika;
dvije kartice, dvije države... i jedna, ista, slika.
Nismo prestali voljeti, samo smo se prestali zvati,
i daljina je, tiho, počela, sve nam krasti.

Tvoj kaput na vješalici, visi već godinama,
čeka da ga obučem, da se vratim, nama.
Al' nitko nije otišao, i nitko nije kriv,
daljina nas ubila... a ja sam još uvijek živ.

Grijem prazan stan na pola, za jednoga,
a daljina, ljubavi, ne grije nikoga.
Nismo se rastali. Nismo ni, ostali.
Samo smo se... polako... ohladili.

Tvoj kaput na vješalici, visi već godinama,
čeka da ga obučem, da se vratim, nama.
Al' nitko nije otišao, i nitko nije kriv,
daljina nas ubila... a ja sam još uvijek živ.

Palac ti stoji nad mojim imenom...
slika je još ona, s mora, sunce na oba lica.
Nazvati? ...Ne. Ne večeras.
Večeras... nije ta noć.